Otocac.hr

Vrlo malo vijesti ima o Gackoj i Otočcu do 15. stoljeća. Gacku je 1219. godine dobio viteški red templara koji je još prije imao vlast u Senju. Kad su templari nakon 509 godina u zamjenu za Senj i Gacku dobili Dubicu, bio je to neki uvod da se na jedno i drugo, na Senj i Gacku, proširi vlast Krčkih knezova. Nekako u to vrijeme postali su oni i svjetovni gospodari Gacke. U crkvenom smislu Gacka je sredinom 14. st. činila jedan posebni dekanat unutar Senjske biskupije. Godine 1350. spominje se arhiprezbiter Gacke Mauro, koji je tada postao krbavski biskup. Krčki knezovi bili su vrlo darežljivi prema crkvenim ustanovama. Gradili su crkve i samostane. Krčki knezovi, poslije prozvani Frankopani su se 1449. godine sporazumjeli u Modrušu o podijeli posjeda. Knezu Sigismundu pripadali su gradovi Otočac, Prozor, Vrhovine i Dabar. Zbog turske opasnosti, njegov brat Stjepan II., uspio je nagovoriti papu Pija II. da preseli sjedište krbavske biskupije u njegov grad Modruš.
Kako ne bi zaostao za bratom, Sigismund također traži od pape Pija II. da u svom gradu Otočcu osnuje novu biskupiju. Papa mu je molbu odobrio, te je 5. ožujka 1460. g. utemeljena Otočka biskupija.  Sigismund je najprije 1445. g. opatijsku crkvu sv. Nikole pretvorio u zbornu, a 1460. g. u katedralnu crkvu. Otočac dobiva papinskom poveljom status grada (civitas). To je bio preduvjet da neko mjesto može postati biskupsko sjedište.  Ovoj novoosnovanoj biskupiji pripadala su ova Gacka područja: cijela Gacka dolina, Vrhovljansko i Dabarsko područje sve do Letinca i podkapelskih župa. S druge strane Ramljane i Kuterevo do Kosinja koji je i dalje ostao pod upravom Senjske biskupije.
Sigismund je smatrao da ima pravo izabrati i biskupa, u čemu je također naišao i na papino razumijevanje, ali je tu došlo do kraljeva osporavanja ne samo zbog biskupove osobe, dominikanca Blaža Nikolića ( od 1460. do  1492.), nego i zbog načina biskupskog izbora. Uz tursku opasnost nadošla je 1465. i smrt utemeljitelja biskupije.
Već spomenuti dubrovački dominikanac, Blaž Nikolić-Nikola, bio je prvi biskup Otočke biskupije, a imao je redom još četiri nasljednika, sve do 1535. godine kada je za vladanja kralja Ferdinanda I dokinuta Otočka biskupija
Od 1461.-1534. bilo je imenovano pet otočkih biskupa. Bili su to:

1.   BLAŽ iz Dubrovnika, dominikanac
2.   IVAN de CHEREGATO iz Vincence
3.   VINKO de ANDREIS iz Trogira
4.   PETAR de ANDREIS iz Trogira
5.   NIKOLA

Prije prikaza podataka o otočkim biskupima, bitno je spomenuti odnos Senjske biskupije prema Otočkoj. Područje Gacke nije se pravo odvojila u crkvenom smislu od Senjske biskupije, pa čak ni u vrijeme postojanja Otočke biskupije. U 15. st. granica Senjske biskupije obuhvaćala je senjski okrug i Gacku s Brinjem i Otočcem.
U doba Otočke biskupije, senjski su biskupi ubirali desetinu po Gackoj. Ubiranje desetine izazvao je spor između otočkog biskupa Vinka i senjskih biskupa Mihovila Blažičevića i Jakova Blažiolovića.
Osim ovog spora izbio je spor i između senjskog biskupa i plemića iz Gacke. Spor je izazvan zbog toga što je biskup tražio desetine od svih plemića. Pošto nisu postojali sačuvani pisani dokumenti, trebalo je ispitati svjedoke o tome tko je u prošlosti plaćao desetine, a tko nije. Godine 1489. održano je ročište u Senju izvan gradskih zidina kod crkve sv. Duha. Kako sve nije išlo po planu, drugo ročište pokrenuto je 1497. g. na groblju u Otočcu. Pitanje ubiranja desetina nije bilo ni tada jasno riješeno.
Pitanje je nakon toga pokrenuo otočki biskup Vinko de Andreis. Spor između otočkog i senjskog biskupa ostavljen je u odluci određenih sudova arhiprezbitera koji su sačinili jedan cjelovit pregled rješavanja spora, te su ga dali senjskom biskupu da ga dalje proslijedi kralju. Kralj je 8. listopada 1502. g. donio odluku da otočki biskup treba imati slobodne desetine u Otočcu od građana i okolnih seljaka i sve prihode, te pola desetine otočkih plemića, ali i jurisdikciju nad župnicima i ostalim klericima u okruzima Gacke, Dabra i Vrhovina. Otočki biskup nije nikada u potpunosti preuzeo sva prava senjskog biskupa u Gackoj.
Prema mišljenju Mile Bogovića, Otočka biskupija je bila Frankopanovo djelo i premalo utemeljena na važećem kanonskom i civilnom pravu. Otočka biskupija administativno je i dalje bila povezana sa Senjom, a u vrijeme kralja Matijaša, Gacka je formalno biskupija.

1. Blaž Nikolić iz Dubrovnika
Prvim biskupom Otočke biskupije imenovan je 1461. g. dubrovački dominikanac Blaž. Za njega kaže Farlati da je bio veoma razborit i duhovan pa su ga splitski nadbiskupi veoma voljeli. Budući da je splitski nadbiskup dugo izbivao izvan biskupije, odredio je za svog zamjenika Blaža. Tako Blaž, koji je imenovan otočkim biskupom, upravlja gotovo 12 godina splitskom biskupijom. Izgleda da mu se zbog toga i nije išlo u svoju Otočku biskupiju. Iako Otočca nikada nije kao biskup ni vidio, ipak se potpisuje uvijek s tom titulom.
U ustanovnoj povelji Otočke biskupije papa ne spominje frankopanski patronat niti pravo kojim bi knez Sigismund mogao imenovati biskupa. Sigismund se nije oslanjao na papino dopuštenje nego na pravo ugarskih vladara. Kralj Matijaš Korvin nastojao je ograničiti moć feudalne gospode, te nije bio suglasan s time da se patronatskim pravom na jednaki način koriste i on i feudalci njegove države. Htio je Blaža maknuti iz Otočke biskupije kako bi se izborio za izravno kraljevsko pravo na biskupska imenovanja. Godine 1465. uputio je pismo papi Pavlu II o nedoličnom Blaževom životu i izdajničkim makinacijama koje je ondje činio. Također ističe da Blaž nije podoban kao otočki biskup te da ni Sigismund više s njime ne računa. Blaž je maknut iz Otočke biskupije iste godine kada je umro Sigismund Frankopan. Blaž je umro 1492. godine.

2. Ivan Karegata od Vincence
Ivan Karegata od Vincence, potomak talijanske plemićke porodice, bio je Blažev nasljednik u Otočkoj biskupiji. Imenovao ga je papa Inocent VIII. Tu je čast obnašao samo 13 mjeseci, a potom ga je papa Aleksandar VI imenovao 1493. godine kotarskim biskupom. Ni on svoje Otočke biskupije nije vidio.

3. Vinko de Andreis
Vinko se rodio u Trogiru 1441. godine. Stupio je u dominikanski red u samostanu na Čiovu. Papa Inocent VIII imenovao ga je 12. svibnja 1486. vikarom reformiranih samostana u Dalmaciji, ali ga je general reda još iste godine skinuo s tog položaja. Naredne godine postaje priorom trogirskog samostana.
Otočkim biskupom imenovao ga je papa Aleksandar VI  6. rujna 1493. Posvetio ga je u Splitu nadbiskup Averaldo uz asistenciju modruškog biskupa Kristofora i duvanjskog Vida.
Vinko će doći na glas kao vrsni diplomata u službi Bernardina Frankopana, papa i kraljeva. Zato je uspio da u Otočcu ostvari prava i većih od onih naslovnog biskupa. Papa Lav X. imenovao ga je 1515. godine svojim povjerenikom za Ilirik. Iste godine potpisuje se kao glavni povjerenik pape za Ugarsku. Vinko je dosta boravio u Otočcu, no sa svojom biskupijom se vrlo malo bavio.
Došavši u svoju biskupiju, imao je dosta problema sa senjskim biskupom Jakovom Blažiolovićem koji nije mogao prežaliti desetine iz Gacke a koju su senjski biskupi do osnivanja Otočke biskupije ubirali. Radi te su desetine bili određeni i suci koji su odlučili da se poslije smrti biskupa Vinka, Otočka biskupija pripoji ponovno Senjskoj i da se tako povrate pravice koje je bila izgubila. Time je bar privremeno sukob bio riješen. Tu odluku potvrdio je i kralj Ladislav u Budimu 1502. godine.
Papa Lav X. 13. rujna 1513. g. izdaje dekret kojim Otočku biskupiju pridružuje Senjskoj biskupiji uz neka ograničenja.

Andreis je imao naslov otočkoga biskupa sve do 1521. g.

4. Petar de Andreis

Petar je imenovan otočkim biskupom 1521. godine. Imenovao ga je pap Leon X. Njegovu imenovanju protivio se senjski biskup Franjo. Petar nije odmah otišao u svoju biskupiju nego je ostao u Rimu znajući kakve ga neprilike čekaju sa senjskim biskupom. Papa nije od papinske kancelarije tražio apostolsko pismo ( koje je bilo vezano uz određenu pristojbu), pa ga je Klement VII na to 1526. godine opominje. Papa Klement VII 22. travnja 1527. godine piše pismo otočkom kaptolu i senjskom kapetanu u kojem zahtijeva da moraju Petru iskazati poštovanje i pokornost. Zapovijeda senjskom kapetanu da prihode crkve i otočkoga kaptola koje je prisvojio mora predati biskupu Petru te mu dati vojničku pomoć da uđe u posjedovanje biskupije. Postoje sumnje da Petar nije htio doću u Otočac zbog nesređenog stanja i neprilika koje bi mu činio senjski biskup, no dvije činjenice potvrđuju suprotno.

Farlati piše da je prigodom nekog iskapanja u Otočcu pronađen 1712. godine mjedeni lik biskupa Petra, sa biskupskim znakom, zajedno sa kipom sv. Nikole ispod kojega je stajao grb obitelji Andreisa. Iznad samoga grba bio je otisnut lik mitre s natpisom PETRUS DE ANDREIS DALMATA EPISCOPUS OTOCIENSIS. Drugi se dokaz čuva u Župnom uredu u Otočcu, a to je mjedeni pečat na kojem se nalazi istovjetni natpis. Taj pečat ujedno je i jedini materijalni svjedok i znak u samom Otočcu koji govori o postojanju biskupije u njemu. Petar je umro oko 1530. godine.

Pečat Otočkog biskupa Petra Andreisa

5. Nikola
Godine 1534. nakon Petra, novim otočkim biskupom imenuje se biskup Nikola. O njemu se malo zna. Poznato je samo to da je u Otočcu sigurno bio jer je za biskupovanja senjskog biskupa Benedikta Bedekovića, pronađen u Otočcu biskupski prsten s natpisom: NICOLAUS OTOCIENSIS.
Poslije Nikoline smrti ostao je još neko vrijeme kaptol dok mu nisu pomrli članovi, a otočki župnik obavljao je poslove pod senjskim biskupom.

Nakon 1534. više nema spomena Otočke biskupije. Otočka biskupija nije po sebi posebno važna ustanova, ali nam se kroz njezinu povijest otkrivaju prilike i sudbine mnogih drugih crkvenih i općedruštvenih ustanova u Hrvatskoj na prijelazu iz XV. U XVI. Stoljeće. Ona svoj nastanak dobrim dijelom može zahvaliti ugledu i moći obitelji Frankopana, ali jednako je svjedok slabljenja moći i te obitelji i drugih ustanova hrvatskog kraljevstva.

Možemo zaključiti - u razdoblju kasnoga srednjega vijeka Otočac je civitas, Otočac je grad, jednako kao i biskupijsko središte.

Na Dan grada i blagdan zaštitnika Otočca i Gacke sv. Fabijana i Sebastijana održana je 21.01.2010. godine  izuzetno svečana središnja proslava 550. obljetnice osnutka Otočke biskupije. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi Presvetog Trojstva, uz sudjelovanje 30 svećenika Riječke metropolije i brojnog puka Gacke, predvodio je zagrebački nadbiskup i metropolit, uzoriti kardinal Josip Bozanić u zajedništvu riječkog nadbiskupa i metropolita Ivana Devčića, porečko-pulskog biskupa Ivana Milovana, krčkog biskupa Valtera Župana i domaćina, gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića. Misnom slavlju prethodila je veličanstvena procesija središtem Otočca u kojoj su također sudjelovali, kao i na misi, potpredsjednik Vlade RH i ministar Darko Milinović, ličko-senjski župan Milan Jurković, dožupan Ivica Mataija, otočki gradonačelnik Mario Barković, dekan Veleučilišta Nikola Tesla Branislav Šutić, predstavnici vojske, policije, braniteljskih i civilnih udruga, folklorna društva, pjevački zbor, Otočki graničari, DVD Otočac, Društvo Hrvatska žena Otočac i brojni vjernici.

Na svečanoj misi dobrodošlicu je izrazio biskup Mile Bogović koji je obraćanje započeo riječima iz bule pape Pia II. u kojoj Papa mjesto Otočac podiže na razinu grada, a opatijsku crkvu sv. Nikole u katedralu, čime je 1460. godine uspostavljena Otočka biskupija koja se protezala otprilike u granicama današnjega Otočkog dekanata.

Također je biskup Bogović pohvalio zalaganje otočkog župnika i generalnog vikara Gospićko-senjske biskupije Tomislava Šporčića koji je slavljeničku ljestvicu jako visoko podigao, a sam Bogović je misu učinio još svečanijom recitiranjem Vjerovanja na staroslavenskom jeziku.

Blagdan sv. Fabijana i Sebastijana svetkujemo u jubilarnim godinama Crkve u Lici. Tako se spominjemo 550. obljetnice Otočke biskupije, uspostavljene zalaganjem Sigismunda Frankopana, gospodara Gacke, a krčki knezovi dozivaju nam u sjećanje znamenitu Bašćansku ploču koja spominje crkvu sv. Mikule u Otočcu, koja se potom spominje i u papinskoj buli 1460. godine. Sve to govori o znakovitoj glagoljaškoj baštini koja se tijekom stoljeća stvarala na ovim prostorima. S radošću se spominjemo i 10. obljetnice Gospićko-senjske biskupije koja je preuzela drevnu i bremenitu baštinu crkve u Lici i senjskom Primorju.

Srednjovjekovna biskupijska sjedišta u Senju, Krbavi, Modrušu i Otočcu govore o davno zasađenoj kršćanskoj vjeri i povijesnoj potrebi za crkvenim uporištima, rekao je između ostalog kardinal Bozanić u propovijedi posvećenoj kršćanskim mučenicima i njihovu svjedočanstvu istine.

Otočac, mitra jednog od otočkih biskupa,
15. stoljeće

Literatura:

Mile Rajković, Župa Otočac, Grad Otočac 3, Otočac, 1997.
Manja Kostelac, Otočka biskupija, Grad Otočac 1,
Mile Bogović, Otočka biskupija, Grad Otočac 3, Otočac, 1997.
Berislav Kostelac, Otočka biskupija i otočka župa,
Željko Holjevac,  Gackom kroz povijest

Izvor:
www.LikaWorld.net

.

.

.